Work Text:
Marku Hoffmanu kuhanje nije bilo nepoznato. Vezalo ga je uz Anđelinu od djetinjstva, pružalo mu strukturu dok se školovao na policijskoj akademiji. Došao bi kući, skuhao nešto za sebe, spremio ekstra za Anđelinu. Onaj nitkov s kojim se smucala pizdio bi kad bi joj donio čili. Bakster se derao kako ona ne kuha dovoljno, ne dodvorava mu dovoljno. Uz to bi kastrirao Marka zbog zločina pod nazivom “briga za svoju sestru”. Mark žali što mu tad nije probio glavu.
Nakon njezine smrti nije imao za koga kuhati, svaki njegov interes zamijenjen alkoholom. Nagon za kuhanjem vratio se tek s tim kobnim njihalom. Otišao je do samoposluge zbog lakog alibija, kupio sve potrebno za svoj domaći čili zbog kojeg bi mrtvac popizdio. Otišao je kući, ubacio sve sastojke u lonac, okrunio ga prstohvatom sira dok je gledao vijesti i čekao poziv policijske stanice u samodopadnoj napetosti. Bolesno uzbuđen zbog riječi: “Seth Bakster je mrtav.” Netko će mu prenijeti vijesti i on će se praviti glup. Iz nekog razloga stvarno je vjerovao da će se proći nekažnjeno.
Znao je da je to sve zlo i naopako, ali uloga suučesnika pala mu je kao sjekira u med. Vratio se kuhanju, donosio bi jela u postaju, sve pinđeraše i krempite. Rigg bi gubio razum zbog domaćih baklava s pistacijom koju bi pripremio za blagdane. Njegova jela su pomagala ljudima da više vrednuju sadašnji trenutak i svoje živote, kao “Jigsaw” test s manje krvi. Naravno, sve je to bio dio njegove spletke za validaciju. Rigg kao da je nosio sav pritisak svijeta na svojim ramenima dok se isti ne bi otopio kad bi ugledao svježe pečeni kruh na uredskom stolu. Bio je odličan osjećaj vidjeti ti ga bar malo opuštenijeg. Mark se nije pravio potpuno nesebičan, kao što je to Ivan često činio. Mogao je priznati kada se zbog nečega osjećao dobro i pravedno, od kuhanja do umorstva.
Na početku šegrstva bio je lijen, radeći dva puna radna vremena. Tretirao je to kao sporednu svirku, zaustavljao bi se kod restorana brze hrane i samoposluga na putu do skladišta. No što je više dana prolazilo i što bi noći duže trajale pokazalo se da masni pomfrit i prerađeno meso nije dostatno. Ivan bi ostavio svoju vrećicu hrane na klupi, sendvič netaknut. Kako su se posjeti doktoru povećavali njegov apetit se smanjivao. Mark se vratio domaćoj kuhinji. Donosio mu je juhe. Lazanje. Meso s roštilja. Povrće sa žara. Manistra s tri vrste sira. Mljeveno meso koje je kipsalo u kuhalu dok je on u stanici. Nije ga svakodnevno posjećivao, mogao si je priuštiti i trenutak za sebe. Iako Ivan to nikad ne bi priznao, godilo mu je Amandino i Markovo društvo i suosjećanje. Amanda ga je voljela kao oca, ali Marku je on bio netko za koga bi se mogao ponovno brinuti.
Nakon što se zamka plinske komore okončala, Mark je došao do skladišta da preveze nesvjesnog dječaka u sef. Morao se vratiti do auta kako bi Ivanu dao skromnu plastičnu posudu juhe od krompira s sirom i komadićima slanine.
“Sretno, Ivane,” Mark ga pogleda u oči prije oproštaja.
“Ne oslanjam se na nju, Poručniče,” glasio je odgovor. Bio je istinit. Sve je bilo toliko unaprijed planirano, nije bilo potrebe za srećom. Nedao Bog da se Mark malo brine. Spremao se poći dok mu Ivan nije primio ruku i poljubio ju, kao nekakav plemićki pozdrav dami.
“Hvala,” nastavi Ivan, “Smisli si nekakav alibi. Javit ću ti kad se sef otvori, morat ćeš me odvesti odavdje.”
Hoffman kimne i blago mahne. “Riješi se posude,” dodao je. Nedo Bog da ga povežu s mjestom zločina zbog jebene plastične posude.
Znao je da će zadnji put kad je vidio Kramera biti i posljednji. Još se držao za zadnju trunku nade, možda postoji način da se izvuče iz uradi-sam moždane operacije. Ispada da tumor veličine teniske loptice u glavi ne dovodi do odličnih zdravstvenih odluka. Iako je plan predstavljao jedan očajan i konačan pokušaj preživljavanja, Hoffman je brzo shvatio da je Ivan od početka planirao za slučaj svoje smrti. Svaka mogućnost je bila obračunata. Pogotovo najgora.
Na obdukciju je bio pozvan rano ujutro. Trebao mu je trenutak da dođe sebi prije nego što je ušao u mrtvačnicu. Duboki uzdasi. Shvatio je da je situacija imala više dijelova no što ih je on bio svjestan. Ivan mu je toliko pričao o svojim budućim planovima, planovima koje je nazvao “Pogibelj petorice” i “Osigurana prijevara”. Jedan za lažne optužbe, drugi za prostu osvetu. Toliko o tome da nikad ne smije biti osobno. Znao je da ova kazeta nije imala veze s tim planovima, ova poruka bila je upućena njemu samome.
Mark je upijao Ivanovo tijelo rašireno na stolu. Laborant mu uruči kazetu. Nalazila se u njegovom izvrnutom stomaku, stomaku koji je držao hranu što ju Mark pripremi. U toj mesnatoj omotnici nalazila se Ivanova oporuka.
Slušao je. Govno mu se stislo čim je čuo taj poznati, usporeni glas kako izgovara sudbonosne riječi: “Jesi li ovdje, Poručniče?” Zadržao je kameni izraz lica pored pomoćnika mrtvozornika. Ovo je bilo za njega i samo za njega. Kako ju je Ivan uopće uspio progutati? Mogao je sakriti kazetu bilo gdje, staviti ju u vreću, skrivenu u pretincu Markova auta, poslanoj na njegovu adresu u kutiji koju otključava samo dio Ivanovog trupla. Ne, ovo je bilo namjerno i proračunato. Ivan je htio da ga Mark vidi ovakvog. Htio je da vidi njegove iznutrice, njegovo srce i razdvojena rebra. Marku nije padalo na pamet zašto, ali svejedno je upijao prizor. Da patolozi nisu bili prisutni stavio bi svoje dlanove u trbušnu šupljinu i dopustio krvi da mu prekrije podlaktice, obuzimajući sve što je ostalo od njegovog mentora.
“Dajte mi…” Mark započne, što nepodozrivije moguće, “trenutak nasamo s tijelom.”
“Jeste li sigurni?” Laborant upita, “moramo provesti još neke pretrage.”
“...Vjernik sam,” Slaže Mark misleći da ima savršeno izliku, “moram se pomoliti i za griješnike, i njih je Bog stvorio.” Kako sere.
“Slobodno. Javite mi kad ste gotovi, poručniče,” laborant se podsmijehne i tonom glasa naznači da ranije odlazi na pauzu. Bio je sumnjičav, Marka je bolio kurac. On je nasljednik, on je sada kralj. On može nadmudriti sve ove budale. On može ostati nevin zauvijek, proračunat i bez mane kao i njegov mentor. Uopće nije bio zaluđen.
Mark je čekao svega trideset sekundi nakon što su se vrata zatvorila prije nego što je dopustio ruci da klizne ispod obline izloženog prsnog koša, milujući ga kao da je površina njegovih prsa. Nikad ga nije mogao ovako milovati za života. Omotao je drugu ruku oko jezgre njegovog srca, razapet između želje da ga napumpa natrag u život ili nabije na kolac.
Položio je jedan dlan na crijeva, a drugi na ručnik koji je prekrivao struk. Ne bi se usudio. Ne bi toliko daleko otišao. Dopustio si je zagledati se na trenutak, dopustio je drugoj ruci da okrzne starčevo bedro. Lagano je dobovao po bedru, zamahnuo je glavom dolje i pustio da se krv s njegove ruke razmaže po Ivanovoj sivoj koži.
Naravno, već je vidio dosta kadavera, njihove iznutrice, rigotinu i mokraću uzpaničarenog tijela u svojim zadnjim trenucima. Smrad mu nije bio nepoznat. Ovo je bila impresija drugačijeg kadavera, pomalo nalik na Anđelinin. Anđelinin leš bio simbol tragedije nasilno skraćenog života, Ivanov leš je bio pomno sastavljen trag, kao i sve ostalo u njegovom životu. Čak i ako je stvarno mislio da može preživjeti operaciju domaće izrade, planirao je za sve mogućnosti. Kada je progutao tu kazetu znao već je znao da je mrtav čovjek, znao je da će se istog dana naći na stolu za obdukciju.
Na Anđelininom sprovodu netko mu je rekao da će ona uvijek biti tu ako je se on sjeća. Kolega za kojeg je Mark znao da ga je mrzila reče mu da će njezina duša uvijek biti blizu njega kao anđeo čuvar. Ako je to istina, sada je imao vraga koji je vukao konce kako bi ga držao poslušnim. Njegova duša se sigurno samodopadno ceri.
“Proklet bio, Kramer.” Mark prosikće dok su mu ruke klizile oko plućnih krila. Njegova svijest opet se pojavila, kao i krivnja zbog skore požude za mrtvim tijelom. Prejeben katolik. Kao da cijela vjera ne počiva na štivanju tijela mučenika, na turanju prstiju između njegovih rebara i na sjećanju na njegovu žrtvu kroz tijelo i krv koju trošiš. Ivan Kramer bio je njegovo svetogrđe.
Nježno povuče prst po dužini Ivanovog otvorenog dušnika. Ovo sigurno ne bi radio bez njegovog utjecaja. Dobro, možda ga je privlačila brutalnost smrti i prije ovog nastranog naukovanja, ali ne bi pipao prsni koš u napadaju požude da ga Ivan nikada nije pronašao. Vjerovatno bi sačuvao sjećanje na Sethove umiruće krikove kao građu za drkanje do kraja života. Mali suvenir sačuvan kao sjećanje na najbolju ševu. Kada, umjesto svojeg životnog djela, gleda na nj kao nedorastao rad. Skalpel je bio krive marke, njihalo ispod standarda, modulator glasa se nije mogao mjeriti s pravom stvari. Bio bi zadovoljan s svojim remek djelom, ali Ivan je tražio više. Umjetnik koji je napravio jednu manjkavu krivotvoriju odjednom dobije naruđbu od majstora zanata da stvara još, zahtijevajući sve bolje i bolje.
Izvadi ruke iz kaverne koja je nekoć bila Ivan Kramer, pomno pregledavajući kako bi bio siguran da organi ne izgledaju pročačkano ili prstačeno. Shvaćanje da ne može niti jedan dio njega odnijeti kući mu je probolo srce. Tako je žarko želio zadržati komad, bio to zub ili prst ili srce. Umjesto toga mirno stavi prst u svoja usta i pažljivo obliže posljednji fizički trag čovjeka koji će ga uhoditi do kraja života. Vrati prst među njegovo srce i pluća i umoči ga kao dijete koje još jednom želi kušati poslasticu i siše sa njega taj slani, metalni okus. Nije ga mogao zagristi kao što je htio, nije mogao istrugati organe i sklupčati se u njemu. Pretražio je njegovu unutrašnjost kao lovac na blago pokušavajući pronaći dio koji nikome ne bi falio. Trbušni mišić. Zub. Membrana odstranjena kada mu je mozak izvađen. Ispred njega se nalazio savršen komad mesa i bilo mu je zabranjeno poslužiti se. Patolozi bi primjetili bilo kakvo veče petljanje. Rukom je prešao preko otkrivenih mišića i istrugao tekućinu kao da iz zdjele struže sladoled. Rukavica je kupila sve svježiju krv i on je oblizao ruku od zapešća do vrha prstiju. Imala je okus na žuč. Klizila je niz njegov jednjak i mogao se kuniti da je prekrila njegovu usnu šupljinu, jezik i zube. Ovo je zadnji dio tebe koji mogu zadržati.
Hoffman primi Ivanovu mlitavu ruku zadnji put i poljubi ju. Pažljivo ju vrati na njezino mjesto i ostavi jedan zadnji cjelov na njegovo čelo, a onda oguli natrag kožu i poljubi njegovu otkrivenu lubanju. Zavidio je muškarcima koji imaju sreće rastvoriti njegovu lubanju i izvagati njegov mozak. Prešao je prstom preko njegovih usana posljednji put.
Poljubili su se, jednom. Bilo je to davno, čak prije nego što je kupaonica puštena u pogon. Ivan je imao jako žestok posjet liječniku, rak je prešao iz izlječivog u terminalan. Sastanak s predstavnikom njegovog zdravstvenog osiguranja je također otišao u kurac. Ivan je danima bio na rubu i manično crtao nacrte u skladištu. Bio je hitar, proračunat kao uvijek, no bacao se u akciju i prerano donosio zaključke, trgao stvari iz Amandinih ruku i odbrusivao Marku.
Ipak se suočio s njim. U rijetkom trenutku ljudskosti uvjeravao je svog mentora kako će sve biti u redu. Primio je obje Ivanove ruke i stavio ih na svoja prsa. Ivan ga je pogledao, “Jigsaw” persona kolebala se na samo trenutak i otkrila starca koji se užasavao smrti. Mjeseci i godine napetosti otopile su se kad mu je Mark primio lice i poljubio ga.
Što se rak više širio to je Ivana manje bilo briga za bilo kakvu intimnost, ali u tom trenutku ljubili su se kao par adolescenata koji su tek otkrili nešto o sebi. Ljubili su se kao da će ih u bilo kojem trenutku netko uhvatiti i potpuno poludjeti. Ljubili su se jer je Mark bio proklet, a Ivan na samrti. U tom trenutku bili su jedini par ubojica na svijetu. Ivan se odmakao, dragao je njegovo lice u svojim drhtavim, oronulim rukama i divio se svom nasljedniku. Uhvati ga za potiljak razotkrivajući kožu, zategnuto i naređujuće, rukama inženjera.
“Imam toliko toga za naučiti te, Poručniče,” Ivan reče, držeći mu bradu u obje ruke, “-prije nego što umrem.” se podrazumijevalo.
“Poduči me,” šaptao je, molbu i cvilež.
Tu noć više nikad nisu spomenuli, unatoč svakog trenutka kada bi ga Ivan pomilovao ili razvukao svoj dodir nekoliko trenutaka dulje nego što je bilo potrebno. Ivan bi mučki rukovao njime samo kako bi ga zadržao na mjestu, kako bi ga podučio disciplini. Teško je usredotočiti se na tijek zamke s toplim dahom njegovog učitelja na vratu, s čvrstom rukom u njegovoj kosi koja osigurava da gleda ravno naprijed. To je bilo najbliže poljupcu što će dobiti, pa je to i prihvatio.
Pažljivo je povukao svoj prst s Ivanovih usana kako ne bi razmazao krv po njegovoj koži. Mahom je skinuo rukavice. Uzeo je par čistih iz kutije sa stola, a krvave je spremio u đep odore.
Vrata se širom otvore nekoliko trenutaka kasnije.
“Već si gotov s krunicom?” patolog se podsmjehivao ispod svoje maske. Mark to nije htio udostojiti s odgovorom.
“Uzet ću kazetu, obradit ću ju kao dokaz.” Mark ju je ubacio u svoju torbu, shrvan jer je htio zadržati i stomak.
“Javit ćemo vam ako još išta nađemo, poručniče.” patolog odgovori.”
“”Jigsaw” je bio bistar čovjek, znate, mogao je sakriti tragove bilo gdje u svome tijelu.” Hoffman namigne laborantu na izlasku. Osmijeh mu nestade s lica čim je napustio prostoriju.
Odjek kazete ostao je s njim, “Misliš da ćeš se izvući neprovjeren.” Što je Ivan još spremio za njega? Koje je strance ucijenio da promatraju svaki njegov korak? Znao je da je Jill umiješana, ali bio je siguran da ih mora biti još.
Kako je to zagonetno, to što odustajanje nije opcija iako je mašinovođa, onaj kojemu je najviše stalo, mrtav. Njegove najveće zamke tek moraju biti izgrađene, a on ih neće nikada vidjeti. Mark je imao posla. Vrtuljak s dječjeg igrališta potrebno je nauljiti kako bi se ponovno vrtjelo, kadu koja još nije puštala vodu i nova lutka koja nije bila usklađena s svojom kazetom. Oh, koliko je posla imao. Imao je kvotu i popis za provjeru. Imao je ljude za popraviti, za podučiti. Imao je petero ljudi povezane s FBI agentom za oteti, a bome nisu živjeli blizu jedan drugome. Imao je manje od dva mjeseca za oteti cijeli ured zastupnika osiguranja, on i nitko drugi.
Primit će trening discipline koji ga čeka kao pas u brnjici. Ivanove ruke vukle su konce svojih lutaka iz groba, vukao je njegov povodac kao sveznajući polu bog karme.